2.5. Intervencija

Intervencija ovde predstavlja složene aktivnosti koje se izvode da bi se borili protiv uzroka koji dovode do učeničkog napuštanja škole pre nego je završe. Pošto je veoma verovatno da će signali upozorenja biti različiti kod svakog učenika i da razlozi koji stoje u pozadini variraju od pojedinca do pojedinca, malo je verovatno da ćemo pronaći jedinstveno rešenje za sve rizične slučajeve. Takođe, po pravilu jedan signal ili fenomen nema samo jedan uzrok. Dakle, svaka intervencija mora biti skrojena po meri baš tog učenika.

U isto vreme, intervencije nisu fokusirane samo na učenike. Dosta često uzroci se nalaze među nastavnicima, ili grupi nastavnika, njihovom načinu predavanja ili njihovoj obrazovnoj filozofiji, ili ponekad u strukturnim problemima škole. Intervencija, dakle, može obuhvatati aktivnosti na nivou:

  •  škole
  •  osoblja
  • nastavnika i/ili
  • učenika.

Intervencije rukovodstva škole

Ako se uzrok ili grupa uzroka pojavi na školskom (na strukturnom) nivou, oni se obično mogu rešiti jednostavnim postupcima. Na primer, ako grupa učenika koji žive u drugom mestu počne redovno da izostaje sa časova i to uglavnom sa prvih časova ujutru, to može značiti da red vožnje autobusa nije usaglašen sa rasporedom časova. Jedan način da se reši ovaj problem jeste ubeđivanje učenika da ustanu ranije i da sačekaju u holu škole do početka nastave, ali ovo nije pravi pristup škole koja je orijentisana na učenika. Aktivnosti u školi mogu biti sledeće:

  •   pregovaranje sa autoprevoznicima da promene red vožnje;
  • početi nastavu (prvi čas) ranije; ili
  • početi nastavu (prvi čas) kasnije (tako da se uklopi sa redom vožnje);
  • ponuditi učenicima neku za njih privlačnu aktivnost pre prvog časa i tako ih motivisati da dođu ranije;
  • ili bilo koja druga konstruktivna ideja koja uzima u obzir učenički aspekt.

 Sličan problem predstavlja I pitanje “problematičnog ponašanja”, polazeći od kršenja školskih pravila. Poznato je da što više pravila imamo, to će se javiti više odstupanja. Manje pravila – manje šanse da se ona prekrše. Godišnji pregled školskih pravila je preporučljiv svim institucijama, ali, nažalost, dokumenti sa tim pravilima, nažalost, ostaju netaknuti, nekad i decenijama, niko ih se ne seća i niko ne postavlja pitanje čak ni oko sasvim iracionalnih pravila. Pravila moraju biti u skladu sa školskim vrednostima i kada se revidiraju, moguće je pronaći elemente koji nisu važni za opšteprihvaćene vrednosti. Ovakvi elementi treba da se uklone. Preporučuje se da škola ima svega nekoliko pravila, ali da se ona strogo sprovode, da bi svima život bio lakši.

Sledeći nivo intervencija jeste nivo zaposlenih. Da opet naglasimo, govorimo o zaposlenima, a ne samo o nastavnicima. Administrativno osoblje, tehnički radnici, čistačice i ostali zaposleni su u kontaktu sa učenicima I njihovo ponašanje takođe utiče na učenike. Oni treba da razumeju ovu odgovornost I identifikuju se sa školskim vrednostima (čak i ako se ona razlikuju od njihovih ličnih). Nastavno i nenastavno osoblje mora biti svesno da u školi nisu “loco parentis” (umesto roditelja) i da se ne mogu ponašati prema učenicima kao prema svojoj deci, jer su oni profesionalci koji tu rade i ponašaju se u skladu sa vrednostima date institucije. Ovo je dosta teško razumeti, a još teže sprovesti u delo. Ipak, rukovodstvo škole mora raditi na tome da dostigne ovaj stav, da bi imali školu u kojoj svako zna gde su mu granice, ali takođe, i koju slobodu ima.

Intervencije na nivou EWS tima

EWS tim je stalni školski tim koji je odgovoran za sprovođenje EWS sistema u školi. Ovaj tim sprovodi intervencije na svim nivoima, nivou škole, zaposlenih, nastavnika i učenika koji su u riziku.

 Zadaci ovog tima su:

  • prikupljanje podataka i njihovo ažuriranje
  • interpretacija podataka
  • pomoć pri postavljanju ciljeva škole protiv osipanja učenika
  • preuzimanje vodeće uloge u dostavljanju, reviziji i unapređivanju akcionog plana na nivou škole
  • stalno praćenje signala upozorenja
  • obraćanje pažnje kada se kod učenika jave 3 signala upozorenja
  • otkrivanje razloga za pojavljivanje signala upozorenja
  • pokretanje i organizovanje intrevencije za rizične učenike
  • organizacija i upravljanje mrežom podrške za učenika
  • kada je razlog povezan sa nastavnikom ili predmetom, pokušavanje da se radi sa nastavnikom/predmetom
  • sarađivanje i pružanje podrške osobama koje vode slučaj
  • organizovanje privremenog razvojnog tima da radi sa jednim učenikom koji je u riziku
  • organizovanje i vođenje diskusije o određenom slučaju
  • briga o individualnom razvojnom planu
  • pružanje podrške nastavnicima (mentorisanje) u toku intervencije
  • uspostavljanje, izgrađivanje i održavanje odnosa sa spoljašnjim ekspertima i organizacijama radi dobrobiti učenika.

 Važna aktivnost na nivou škole jeste stvaranje mreže partnera i čitavog mora spoljnih resursa. Postoji više organizacija i nadležnih organa koji su u kontaktu, ili bi trebalo da su u kontaktu sa mladim ljudima koji su u riziku, ili sa njihovim porodicama, ili njihovom socijalnim sredinom. Relevantni nadležni organi su uglavnom organizovani po sektorima, gde svaki sektor (nadležnost) ima svoj opus aktivnosti koje se međusobno isključuju, jer bi u suprotnom bilo nejasno šta je čije zaduženje i često se napravi „rat” oko toga šta je čiji posao, a za to vreme mladoj osobi niko ne pomaže. Čak i ako sve funkcioniše kako treba, zbog sektorske organizacije potrebna je stalna koordinacija između socijalih, dobrotvornih, zdravstvenih, obrazovnih i nevladinih organizacija, mada zadatak koordinacije nije uvek sasvim jasan.

Iako prevazilazi okvire CroCooS projekta i ciljevi EWS u jednoj instituciji nisu da se reše problemi razvoja državnih organizacija, ipak, škole, koje su najviše u kontaktu sa učenicima, mogu preuzeti ulogu staratelja i preuzeti odgovornost za određenog učenika. Umesto tradicionalne uloge, gde se učeniku pruži usluga u školi i izrazi žaljenje zbog svih drugih problema koje može imati, ovde preporučujemo da se škola potrudi da identifikuje učenike koji su u riziku, zatim da se trudi da olakša funkcionisanje mreže profesionalaca iz različitih organizacija oko učenika, sa kojima će pokušati da mu pruže složenu zajedničku pomoć, sve dok mu je ona potrebna. Nastavnik, psiholog, socijalni radnik i porodični terapeut koji rade zajedno mogu imati mnogo bolji rezultat nego nadležni sektori koji rade naporno, ali ne zajedno već jedni pored drugih.

Aktivnosti na nivou zaposlenih mogu se planirati kada se u traganju za uzrocima otkrije da su signali  upozorenja vezani za jednog ili više nastavnika, ili predmeta. Očigledno je problem u nastavniku ako je jedna trećina razreda neuspešna iz matematike i padne na popravni. Nastavnik se može pravdati slabim učeničkim predznanjem iz osnovne škole, time kako ne znaju ništa, da su nemotivisani i arogantni, ali oboriti ih sve neće rešiti bilo šta od navedenog. Da li će ponavljanje razreda učiniti da bolje znaju matematiku, ili da budu više motivisani za učenje matematike? Da li će ovo promeniti odnos učenika i da li će oni postati ljubazniji i poslušniji? Ne postoji nastavnik koji bi iskreno odgovorio “da” na ova pitanja.

Intervencije na nivou nastavnika

Očigledno je da ne postoji jedan jednostavan odgovor na pitanje “Kako da rešim ovaj problem?”, kao što i ne postoji brzo rešenje. Ovo nas vodi do nivoa pojedinačnih nastavnika. Sastanci predmetnih aktiva (naktiv nastavnika matematike) i aktiva razrednih nastavnika (kolege koje predaju istom razredu) mogu pokazati uspešne metode ili načine delovanja (šta mi uspeva kod ove dece). Takve sastanke nisu jednostavno organizovati i voditi ih. Njih bi trebalo da organizuje neko od članova EWS tima ko razume da je nastavniku čiji učenici padaju iz matematike veoma teško da njih ne okrivi za to. To šalje poruku da nastavnik nije sposoban da reši nastavni problem, a čak i ako je on svestan problema, veoma je teško suočiti se s tim pred drugim nastavnicima. Zbog toga, uloga organizatora sastanka je da objasni situaciju bez osuđivanja i da pita druge nastavnike šta je njima efikasno u radu sa određenom drupom učenika, ili koje su načini u predavanju matematike njima bili uspešni. Važno je da kolege ne govore svom kolegi šta treba da uradi, ili koji je „pravi” način nastave. Trebalo bi da govore o sopstvenim iskustvima, a nastavnik koji je u problemu trebalo bi da ih sluša i bude zahvalan na njihovim iskustvbima i savetima. Na njemu je da izvuče zaključke, ili da pokuša nešto od prezentovanih praktičnih rešenja da primeni, ili da poseti čas nekog kolege. Uprava škole ima obavezu da nešto isplanira i sprovede u delo, zato što se ne može ostaviti situacija takva kakva je, nepromenjena.

Verujemo da je iz gore navedenog jasno da je sa sistemske tačke gledišta intervencije na nivou nastavnika, takođe ujedno i na nivou učenika. Nivo učenika je uvek individualan, ipak možemo opisati glavne korake individualnog razvojnog procesa. Za njegovu primenu postoji dosta praktičnih saveta u Priručniku o tome šta raditi i kako individualno raditi sa ugroženim učenicima.

Intervencija na nivou učenika

Šta institucija može uraditi nakon što proglasi da postoji opasnost da određeni učenik napusti školu? Pošto su uzroci za napuštanje u svakom slučaju jedinstveni, intervencija, dakle, mora usmerena na datu osobu. Predlažemo da se sprovede individualni razvojni proces. U centru ovog procesa je uvek učenik sa svojim potrebama i mogućnostima. Nikada nije efikasno koncentrisati se na slabosti i probleme u ličnom razvoju.

Ko je odgovoran za irealizaciju procesa individualnog razvoja? Učenici će sarađivati samo sa osobama kojima veruju. Prvo, potrebno je u školi naći osobu od poverenja, koja će voditi slučaj. Ne mora značiti da je razredni starešina osoba od poverenja, to može biti i neko od zaposlenih sa kim učenik ima odnos poverenja. Vođa slučaja organizuje privremeni razvojni tim, čiji su članovi osobe koje bi, gledano iz ugla učenika, mogle da ga podrže. To mogu biti roditelji, rođaci, nastavnici, školski psiholog, drugovi iz razreda, eksperti/stručnjaci van škole, socijalni radnici, porodični prijatelj, lekar za bolesti zavisnosti, itd. Jedan član EWS tima je, takođe, važan član ovog privremenog razvojnog tima. Ova osoba nije samo kontakt-osoba za saradnju između timova već pomaže mobilisanju svih unutrašnjih i spoljnih resursa koje EWS timu stoje na raspolaganju. Razvojni tim je odgovoran za sprovodjenje individualnog razvojnog procesa određenog učenika. Članovi rade zajedno dok ne ostvare ciljeve definisane Individualnim razvojnim planom (IRP).

Pravljenje IRP je rezultat timske diskusije, gde su prisutne sve osobe uključene u razvojni proces učenika, i/ili u problem. IRP je dokument o procesu ličnog razvoja. Tokom razvoja ličnosti neophodno je razmotriti da li je učenik sposoban da preduzme aktivnosti koje odgovaraju njegovom realnom razvojnom stadijumu, a da bi dosegao odgovarajući razvojni nivo. Ovo će mu omogućiti ne samo da bude uspešniji u učenju, već će povećati i njegovu volju da radi.

Individualni razvoj je aktivnost tokom koje se mešamo u razvojni proces mlade osobe na način koji je dizajniran prema njegovim karakteristikama i prema razvojnoj fazi u kojj se nalazi. IRP je osnova konzistentnog razvoja, a razvojni tim ga periodično evaluira i dorađuje. Ključni koraci u pravljenju IRP su:

  1. upoznavanje učenika u celini – prikupljanje podataka, observacija od strane nastavnika, članova porodice, drugova iz razreda, itd;
  2. postavljanje ciljeva – dugoročnih i kratkoročnih;
  3. definisanje mogućih načina pomoći sa naznačenim vremenskim okvirom i odgovornim osobama. Koje aktivnosti treba preduzeti? Koji su nam resursi potrebni? Čime raspolažemo, a šta treba da se razvije/nabavi?
  4. evaluacija prethodnog perioda: Šta smo postigli a šta nismo? Šta je bilo uspešno, a šta nije? Da li je potrebno uneti neke izmene (ciljeva, aktivnosti, procesa, osoblja, vremenskog okvira)? Šta treba promeniti?
  5. Ponovo početi proces od tačke 2.

 Zavisno od ukupnog trajanja razvojnog procesa, razvojni tim treba periodično da evaluira i popravi IRP (na primer, ako je razvojni proces planiran na godinu dana, trebalo bi raditi evaluaciju razvojnog plana svaka tri meseca). Planiranje evaluacije pružene pomoći i celog razvojnog procesa, kao i ponovno promišljanje, razmena mišljenja sa učenicima i roditeljima je neophodno, jer na ovaj način učenik postaje odgovorni učesnik svog nastavnog i razvojnog procesa. Skiciranje, sumiranje, hvatanje beleški i potpisivanje dokumenta koji sadrži navedena polja koja treba da se razviju, može omogućiti učeniku da postane svestan procesa.

Tokom procesa ličnog razvoja vođa slučaja/osoba od poverenja gradi korisni odnos sa učenikom koji mu pomaže. Preporučuje se da diskusije povodom pomoći treba realizovati jednom nedeljno.

Ovaj odnos i razvojni proces se prate i podržavaju kroz redovne diskusije o slučaju u kojima učestvuju članovi razvojnog tima. Svrha diskusija o slučaju jeste: da se zajedno sa članovima tima uradi revizija problema koji se odnose na planiranje aktivnosti podrške i vođenje slučaja; kao i da tim doprinese interpretaciji ličnih osećanja onoga ko iznosi slučaj i donošenju kreativnih rešenja problema.

Na oktataskepzes.tka.hu koristimo kolačiće da bismo vam pružili najbolje moguće iskustvo. Korišćenjem ove veb stranice prihvatate kolačiće